• 1911.

    rođen je u Podstrani kraj Splita, 17. srpnja, od oca Luke i majke Mare
  • 1923.

    upisuje se na Obrtno-tehničku školu su Splitu, na kojoj slikarski odjel vodi Emanuel Vidović, a kiparstvo predaje Svitoslav Peruzzi. Tijekom četiri godine školovanja dobiva temelje likovnog uzraza i potvrđuje svoju darovitost.
  • 1926.

    stipendija Hrvatskog radiše omogučuje mu odlazak u Munchen, gdje se upisuje na Kunstgewerbschule (školu za primjenjenu umjetnost). Ovladavši zahtjevima dekorativnog slikarstva, još; kao učenik radi na profesionalnim zadacima opremanja kuća i trgovina. Zahvaljujući tome može produžiti boravak u Munchenu ali kad se već htio upisati na tamošnju Akademiju, zbog promjenjivih političkih prilika ne dobiva pravo na rad.
  • 1930.

    vrača se u Split i sprema za upis na zagrebačku Akademiju. Izdržava se pomaganjem u jednoj privatnoj fotografskoj radnji (Vlade Sinobada). Prvi pokušaj na prijemnom ispitu za Akademiju 1931. nije bio uspješan, ali nakon žalbe primljen bez oklijevanja.
  • 1932.

    u ljetnom semestru počinje pohađati Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, studira crtanje kod profesora Kljakovića, Mujandžića i Vanke, a slikarstvo u klasi Ljube Babića, kod kojeg je i diplomirao nakon Četverogodišnje obuke i dva semestra specijalke.
  • 1934.

    za studija se ispomaže radom, te s prof. Krizmanom priprema nacrte za sagove, a s dr. Brankom Šenoom izvodi dekoracija na jednoj privatnoj kući u Zagrebu.
  • 1936.

    završava Akademiju likovnih znanosti u Zagrebu.
  • 1937.

    i nakon diplomiranja nastavlja se baviti primjenjenim zadacima, te izvodi rekonstrukciju fasadnih ornamenata i reljefa na Gradskoj vijećnici u Zagrebu, nekadašnjoj Rauchovoj palači. Iste godine natječe se za stipendiju francuske vlade, te dobiva priliku jednogodišnjeg boravka u Parizu.
  • 1937.-1938.

    školsku godinu provodi kao stipendist na pariškoj Academie des Beaux-Arts kod prof. Rogera, a istodobno pohađa i privatni tečaj kod Andrea Lhotea.
  • 1938.

    po povratku iz Pariza prvi put se predstavlja javnosti, na uglednoj i reprezentativnoj izložbi "Pola vijeka hrvatske umjetnosti", na kojoj je zastupljen s tri slike.
  • 1939.

    dobiva zaposlenje kao crtač na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Prije toga se izdržavao radeći razne poslove dekoriranja, neko vrijeme kao likovni suradnik Kastner i Öhler ili Centroreklama, a izveo je i opremu kina u Tuškancu.
  • 1940.

    priređuje prvu samostalnu izložbu u Salonu Urlich u Zagrebu. Izložba je prihvačena s visokim, čak laskavim ocjenama kritike, a uspjeh kod šire publike možemo najbolje shvatiti iz činjenice da su gotovo svi izloženi radovi, uglavnom dalmatinski krajolici, mrtve prirode i vedute Pariza, bili prodani (nažalost, mnogi su do danas ostali teško i rijetko dostupni).
  • 1941.-1944.

    za Drugog svjetskog rata skromnu karijeru crtača na odsjeku za anatomiju medicinskog fakulteta na Šalati prati ipak sve određenija afirmacija umjetnika, koji je na nekoliko kolektivnih izložaba istican kao svježa i neosporna nova vrijednost. Živeći povučeno, u teškim uvjetima, stvara djela najviših dometa i donosi odluke od životnog značenja. Dana 9. rujna 1944. ženi se Lizom (Elisabethom) Josephu, koja potječe iz ugledne umjetničke austrijske obitelji židovskog podrijetla.
  • 1945.

    seli se sa suprugom u Split, takoreči započinjući od početka. Prvo namještanje dobiva na Prvoj muškoj gimnaziji, kao profesor crtanja.
  • 1946.

    osniva i vodi Večernju školu za likovnu umjetnost. Oprema izložbu "Obnova Dalmacije".
  • 1947.

    aktivno sudjeluje u organiziranju Škole za primjenjenu umjetnost u Splitu, jedne od prvih takvih ustanova u nas, na kojoj će djelovati više od jednog desetljeća. Izlaže na Drugoj prvomajskoj izložbi dalmatinske podružnice ULUH-a, tradicionalnoj manifestaciji, kojoj će ostati vjeran dugi niz godina, poglavito u razdoblju kad se još ne odlućuje (i nema pravu priliku) prirediti vlastitu samostalnu izložbu. Započinje njegovo hodočašće izvorima, odnosno stalno obilaženje Dalmacije, u potrazi za karakterističnim i snažnim motivima, posebice Braču, Pelješcu i Korčuli.
  • 1950.

    radi zidne dekoracije u Dioklecijan baru u Splitu.
  • 1951.

    oprema veliku izložbu o pomorstvu u Splitu.
  • 1952.

    projektira intarziju za poduzeće Jugovinil u Splitu. 2. prosinca rođena mu je kći Sabina.
  • 1953.

    osjeća stanovitu zasićenost ostvarenom morfologijom i želju za jačim pročiščenjem, te prepravlja niz slika, gotovo čitavu jednu pripremljenu izložbu.
  • 1954.

    radi sgrafito za poduzeće Maraska u Splitu. Odabran je za izlaganje na riječkom Salonu 54, što je priznanje njegovoj likovnoj uvjerljivosti i aktualnosti.
  • 1955.

    izvodi zidne dekoracije za Dom kulture u Majdanu-Solin. Izlaže na Prvom mediteranskom bijenalu u Aleksandriji, u Egiptu, gdje je apostrofiran počasnom medaljom.
  • 1956.

    radi likovnu opremu za m/b Jugoslavija. Studijsko putovanje vodi ga na mjesta nekadašnjih boravaka i školovanja: u München, Pariz i Beč.
  • 1957.

    projektira dekorativne panoe za broj Jadran. Počinje predavati na Višoj predagoškoj školi u Splitu, te učenike i suradnike pomalo uvodi u primijenjene zadatke. Najčešče radi u suradnji sa slikarima Bunkom i Budešom. Poduzima veće putovanje u inozemstvo u svrhu upoznavanja novijih likovnih zbivanja.
  • 1958.

    sudjeluje na izradi spomenika palim borcima u Splitskom polju, zajedno s kiparom Krstulovićem i arhitektom Pervanom.
  • 1959.

    izabran za redovnog profesora likovnog odgoja na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. U istom razdoblju, nakon niza improvizacija, dobiva atelijer u potkrovlju zgrade OŠ Zlata Šegović (nekadašnjem Domu salezijanaca), gdje će desetljećima raditi i ostvariti najznažajniji dio opusa.
  • 1960.

    sudjeluje u osnivanju Centra za likovni odgoj djece u Splitu,te je izabran za njegova voditelja.
  • 1961.

    izlazi (mala) monografija s tekstom Borisa Vićintina, u izdanju zagrebačkog Naprijeda.
  • 1962.

    dobiva nagradu iz fonda Moše Pijade, koja mu omogućava novi studijski boravak u Parizu. U časopisu Mogućnosti izlaze "Razgovori s Kaštelančićem" Duška Kečkemeta.
  • 1964.

    konačno se odlućuje prirediti drugu samostalnu izložbu, dvadeset četiri godine nakon prve. Premijerno se predstavlja u Beogradu (zajedno s kiparom Andrijom Krstulovićem), a zatim se širim postavom predstavlja u splitskoj Galeriji umjetnina. Iste godine postaje laureatom Nagrade grada Splita.
  • 1967.

    javlja se s novom samostalnom izložbom u splitskom Salonu Matice hrvatske. Igor Zidić objavljuje zapaženu studiju o njemu u zagrebačkom životu umjetnosti.
  • 1969.

    prvi put putuje u Ameriku, na kongres INSEA, gdje u New Yorku priređuje i samostalnu izložbu (u salonu hotela Hilton). Značajno priznanje je i nagrada na Prvom splitskom salonu.
  • 1970.

    uz samostalne izložbe u Zadru i Šibeniku, izlaže zapaženo na zadarskom Šestom plavom salonu, gdje je istaknut nagradom. Predstavlja se i kao scenograf u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu (Krešimir Baranović: "Ekvinocij").
  • 1970.

    nagrađen je i na Trećem splitskom salonu.
  • 1972.

    velika monografska izložba u zagrebačkoj Modernoj galeriji i u Rijeci. Uz nagradu na Prvomajskoj izložbi u Splitu dobiva i priznanje Saveza likovnih pedagoga Hrvatske kao zaslužni likovni pedagog.
  • 1973.

    opsežna i studiozna prezentacija opusa u Galeriji umjetnina u Splitu. Predstavljen je izložbom u zavičajnoj Podstrani.
  • 1974.

    izložba u Mostaru. Primio Odren rada sa zlatnim vijencem.
  • 1975.

    izložba u Šibeniku. Novo priznanje HDLU za društveni rad i doprinos likovnim umjetnostima.
  • 1976.

    uz nagradu II. bijenalu grvatske grafike u Splitu prima i Nagradu grada Splita za životno djelo.
  • 1977.

    Čitava serija izložaba, od Hvara i Komiže preko Splita do Zagreba.
  • 1978.

    još jedno priznanje za unaprjeđenje likovnog odgoja, ovaj put Saveza likovnih pedagoga Jugoslavija.
  • 1981.

    retrospektivna izložba u splitskoj Galeriji umjetnina. Plaketa Splitskog salona i diploma Hrvatskog društva likovnih pedagoga za istaknuti doprinos.
  • 1982.

    Izložbe u Dubrovniku, Zadru i Novom Sadu.
  • 1986.

    Izložbe u Splitu i Zagrebu.
  • 1988.

    Nagrada Emanuel Vidović na Splitskom salonu.
  • 1989.

    Preminuo 15. travnja. Simbolično, smrt ga je zatekla pret štafelajem, kada je radio na jednom od svojih sinteznih autoportreta.
  • 1990.

    U splitskoj Maloj galeriji priređena je memorijalna izložba radova malog formata.
  • 1996.

    U splitskoj palači Milesi (odjelu HAZU) postavljena monografska izložba iz obiteljske ostavštine, koja predstavlja fundus i prijedlog autorove spomen-zbirke u zavičaju.
  • 1997.

    U Podstrani, Komiži i Splitu priređena izložba monokromatske (crno-bijele) dionice slikareva opusa, netipične, ali utoliko indikativnije potvrde kreativne snage i moći individualnog izraza.
big picture
Close